Prošao je 19. Porin, po mnogima jedan od najboljih do sada. Zasluženo.
Dolazi još Porin Classic u Lisinskom 15. svibnja, lani izveden besprijekorno. Vjerojatno će i ove biti 'dobro jutro džezeri', jer bez balasta estradnog cirkusa klasičarima i jazzistima daleko je lakše raditi elegantno, oni se bave glazbom. No, u priči oko kompleksne, ali uspjele Porinove priče ove godine, učinila mi se zanimljivom jedna druga, znakovita, brutalno istinita, ali zanemarena.
Naime, nakon uživo odgledanog Porina u riječkoj sportskoj dvorani Zamet, u jednom trenutku instinktivno mi je pao mrak na oči, a onda na um parafraza koja otprilike veli "noćas ću zemlji u vražju mater reći". Ili barem estradi. Dakako, generator je bio nastup Miše Mate Kovača, više ne znam koje mu je ime prvo.
Baretu Porina za životno djelo
Ne radi se tu o izrazu nezadovoljstva stanjem u zemlji ili nečim tako važnim i velikim, nego naizgled sitnim, ali vrlo bitnim. Palo mi je na pamet da je Porina za životno djelo umjesto Miše Mate Kovača komotno mogao dobiti Goran Bare, kao što na Porin Classicu ne moraš imati 70 godina da bi ga dobio. U nekim detaljima Baretove i Kovačeve životne priča imaju sličan površinski prizvuk ekscesa, ali srećom i sasvim različit vrijednosni, moralni i glazbeni kontekst i poučak.
Za razliku od Bareta koji je disciplinirano pokupio šest Porina od 11 nominacija - što mu je, nadam se, bilo jednako lako 'uzeti' kao nama s odobravanjem gledati - Mišo je u teškim bojama došao preuzeti nagradu za životno djelo, zadržao se u kraćem nevezanom razgovoru, otpjevao svoj zaštitni znak "Noćas ću zemlji ko materi reći" - mada su mi pjesme o tlu, krvi i zemljama uvijek išle na živce - i nakon toga sam od sebe nastavio s pričom u mikrofon, zbog čega je u televizijskom prijenosu 'pokriven' blokom reklama.
To što je Kovač pričao otprilike bi se moglo sažeti da je, sam za sebe naravno, rekao da je najveći, najbolji, zapravo jedini. Je li? Ili, je li bio nekada? Ikada? Mnogi su me poslije pitali pa zašto kvragu nije samo preuzeo nagradu i izbjegao popratni blam? Uostalom, staloženi Stjepan Mihaljinec za sličnu je nagradu samo par minuta ranije skromno izjavio dvije rečenice, zahvalio svima i sišao s pozornice, mada bi ga mnogi slušali i u duljem formatu. A i imao bi što reći, pa i o Miši s početka sedamdesetih kad su surađivali...
Šou na pozornici
Ono što je na pozornici pokazao mnoge je natjeralo na nelagodu koja me podsjetila na nastup Amy Winehouse u Beogradu ili solo Bareta u zagrebačkoj Vidri pred puno godina, kad su ga to popodne napustili Plaćenici. No, Bare se i u tom pogledu poboljšava, glazba mu ionako nikada nije bila upitna. Kod Kovača jest.
Da ne diskutiramo dalje o ukusima, čak i ako se složimo da je Kovač radi prošlih zasluga trebao dobiti (neku) nagradu, problem je u nečemu drugome. Da je slučajno Goran Bare izveo takav šou na pozornici, dežurni dušebrižnici i tupi mediji ne bi ga milovali izrazima 'legenda', nego bi se dohvatili priče o besprizornom i opasnom rockeru, idolu mladih koji to nikako ne bi smio biti i eto nam opet hajke na rock glazbu koja se, bez obzira što nam to smiješno zvuči, periodično javlja (sjetimo se povika na dolaske benignih inozemnih 'sotonista') i nije nimalo bezazlena u medijskom prostoru.
No, Bare i Majke otprašili su svoje o teškim bojama i začepili usta svima koji su jedva čekali da se dogodi neki cirkus kako bi o Porinu - što i inače rade sa svime- pisali kao šarenoj estradnoj manifestaciji a ne nacionalnoj glazbenoj nagradi. Ne lažimo se, briga njih za glazbu, pa i Baretovu, njihove su boje isključivo žutih nijansi.
Normalni čovjek mora se zapitati, gdje je ta razlika u percepciji? Kad je Bare napravio nešto slično sva žuta i mutna štampa zdušno je pišala o tome i po tome, a kad Mišo složi isti program, narod plješće, ustaje sa stolaca. Ja nisam namjerno, jer zdravorazumski me živcira GMO neukus.
Ponovimo gradivo; kad Mišo u zrelim godinama napravi ono što je Bare radio ranije, zatetura i ispod svake profesionalne razine otpjeva nekog vraga, pa još prozbori par nesuvislih, dvorana i dvorani ustanu na noge (iako ne iz prve, trebalo ih je malo nagovarati), a tu je i isforsirani igrokaz s ovacijama, tek toliko da dokažu Miši kako je istinita ona da kad digne ruke svi pjevaju kako on svira. Aha.
I nitko se ne pita jesmo li mi uopće normalni? A zašto bi bili? Situacija je zapravo ista kao kad naši nogometni navijači vani ili kod nas nekoga prebiju, izvrijeđaju ga, ili mu naprosto daju do znanja da je najebo ako ne pobjegne, što se kasnije opravda simpatičnim opaskama medija da su to 'naši dečki', da inače zapravo i nisu toliko loši. A i Mišo je 'naš'.
Opasni rockeri i nedužni estradnjaci
Ne dao Bog većeg zla, zamislimo da se nešto slično poput nogometnih bezobrazluka dogodilo na nekom rock koncertu. Tu bi opaska o hajci na rock dobila pravi tretman, zabranili bi i rock i pop, uključujući sve podžanrove. Jer rock kultura je opasna, uvijek bila, a estradna mutež poželjna, razumljiva i opravdavana. Ne moramo niti spominjati tekuću sudsku sapunicu s Fimi Medijom i navodnim uzimanjem golemih HDZ-ovih honorara na crno.
Čak niti to našem narodu u žutom stanju svijesti ne dozvoljava da upali žutu lampicu, jer, kvragu, normalno je uzeti, barem pokušati. To je čak i simpatično, ne može ti naškoditi, opet ćeš pjevati, a i dobivati nagrade. I nije istinita ona Rundekova da para ljude vara, ona ih na crno samo čini prozirnima. Ali to opet nije presudno u sudu javnosti.
Zato naslov s početka, mada bi mogao biti i onaj koji je moj prijatelj nedavno izlanuo, "noćas ću USKOK-u ko materi reći". Kolokvijalno rečeno, jebeš zemlju u kojoj nebitni estradnjaci bivaju potplaćivani da pjevaju, mada ih ionako nitko ne sluša, ili ako ih već sluša onda ih potplate da ne pjevaju. Iako to zapravo i nije loša ideja, i ja bih mnogima najrađe platio da ne pjevaju. Bolje da su dali novce za razvoj alternativne rock scene, imali bi za pet godina dobre bendove, ali oni, naravno, ne bi htjeli za njih nastupati.
Za pouku, ali i zbog iznimnog gušta, valja naglasiti da niti u jednom izvještaju sa trenutne sudske sapunice, crnom, bijelom, službenom ili neslužbenom, nismo čuli niti jedno ime od ovih naših opasnih, prijetećih i čudnih rock glazbenika. Što znači da možemo biti ponosni da nisu govna čak niti potencijalno. Te ponovno ustvrditi da je rock umjetnost za umjetnike, a estrada živo blato za neke problematične kovače svoje sreće. Čast iznimkama, ali glavni tok ih opasno demantira.
Izvor: Muzika.hr
Piše: Hrvoje Horvat
“Apocalyptic Love” naziv je nadolazećeg, drugog po redu, albuma virtuoznog, svima znanog Slasha. Nakon karijere u Gunsima, Slash je nastavio karijeru u bendu Slash’s Snakepit, a trenutno svira u bendu Velvet Revolver i ovih dana objavljuje svoj drugi album, uz glazbenike Mylesa Kennedya, Todda Kernsa i Brenta Fitza, a pod producentskom palicom Erica Valentinea.
Nakon, čini mi se godine dana dugog izbivanja (i duplo više ako ne računamo Edin nastup s bendom prije cca. godinu dana), sinoć je zagrebački Aquarius Club ugostio jednog i neponovljivog Edu Maajku. Koncert je ujedno promovirao novi, po meni, izvrstan album „Štrajk mozga“ koji sasvim sigurno ide uz bok prošlogodišnjim albumima Dječaka i Generala Wooa, uz tu razliku što Edin donosi neku skuliranu zrelost autora naspram svježine i oštrine novi(ji)h. Spominjajući Wooa, on je usput budi rečeno, također sinoć bio u Aquariusu.
"Rock Of Ages", novo filmsko ostvarenje slavnoga redatelja Adama Shankmana svjetsku premijeru doživjet će 15. lipnja.
Ponekada vam je potrebno malo inspiracije u životu. Iako svatko ima svoje probleme, često znamo tražiti razloge zašto nešto ne bismo učinili, zbog lijenosti, straha od neuspjeha ili nečeg trećeg. Lik i djelo ovog mladog dečka navest će vas da se pokrenete i napravite točno ono što želite.
